L'angolo bordeaux

21.4. svake godine naša mala obitelj slavit će rođendan malenog Vite!
Dakle, stigao je 21.4.2009. u 21.50, težak 3350g i dugačak 49 cm! A trebao je doći tek ovih dana, ali dečku se očito žurilo pa je ubrzao sve i poslao me u rodilište po kratkom postupku.
Krenimo ispočetka. U noći sam imala nekakve bolove u predijelu trbuha, kao menstrualni bolovi. Počelo je negdje oko 3 i potrajalo. Oko 6 sam se odlučila dići iz kreveta, iskoristiti to što je mama još uvijek bila kući i zamolila ju da mi pomogne spremiti torbu za rodilište. Negdje oko 10.30 ti su bolovi prestali i ja sam bila ok. Da, da...definitivno lažnjaci, mislila sam si ja.
Oko 16 sati evo ih opet, ali ovaj put bolovi su bili u križima. I pojačavali su se, i jačinom ali i vremenskim razmacima. I onda je krenulo: bolovi u križima koji bi se zatim selili u trbuh, svaki 5-6 minuta. Najdraži je dojurio i odluka je pala: idemo do rodilišta vidjet što se događa. I tako smo krenuli, bilo je 18.15. Tata je vozio, mama sjedila pokraj njega a nas dvoje na zadnjem sjedalu: ja dišem kroz trudove a Najdraži mi masira križa. Sreća je ta da smo u isto doba dan prije bili na tečaju u KBC-u i naučili pravilno disanje i tiskanje .
Nakon formalnosti na porti rodilišta, evo nas na 3.katu gdje su rađaone. Prvo su me prikopčali na ctg, a onda je uslijedilo brijanje pa klistir pa pregled. Citiram doc.Smiljan koja je, nakon što me pregledala, primaljama koje su bile tamo rekla: „Za koliko možete najbrže napuniti kadu?“. A nakon toga je meni rekla „Otvorena ste skroz, bit će to brzo“. Nije bilo vremena za tuširanje nego je trebalo krenut pravac rađaone. Najdraži je za to vrijeme rješavao formalnosti oko nazočnosti porodu a onda je došao kod mene, odjeven u zeleno bolničko „odijelo“ . Kad sam ga ugledala, sve je bilo lakše, iako sam bila opet na ctg-u i disala prilično bolne trudove.
U 20.50 sam uletila (doslovce!) u kadu i smočila pola rađaone. Vodenjak još nije bio pukao a docentica je rekla da će ona doći prokinuti ga ako ne pukne u roku od pola sata od ulaska u kadu. Ah, da...nisam spomenula primalju Oliveru koja je cijelo vrijeme bila uz mene. To divno stvorenje koje nikad neću zaboravit...
U 21.10, nakon što sam iz ležećeg položaja prešla u klečeći, puca vodenjak. Doslovce puca...imala sam osjećaj da sam već rodila! I tako kreću sve jači trudovi, ne smijem tiskat (to je najgori dio) već moram disat. A onda smo krenuli tiskat. Došla je još jedna primalja i svi su navijali za mene! Najdraži me držao, ljubio po glavi i govorio mi svašta lijepoga . U 21.50 stigao je naš Vito. Malo je zaplivao u vodi a onda su mi ga stavili na prsa. Ja sam preveliki emotivac, ali u tom trenutku nisam uspjela suzu pustiti. Toliko emocija, toliko osjećaja...a onda su ga krenuli vagati, mjeriti, previti...Najdraži je bio uz njega i snimio cijeli taj događaj, a ja sam i dalje ležala u kadi. Iscrpljena ali sretna. Toliko sretna da nisam niti primijetila da sam ostala na suhom i da vode više nema! Uslijedilo je porađanje posteljice i šivanje, jer ipak sam malo popucala. Šivala me, ni manje ni više, nego mlada doktorica koja je išla u moju istu srednju školu! Bila je jako pažljiva i nježna i zahvalna sam joj jer zaista mi ti šavovi nisu bili preveliki problem sljedećih dana.
I eto mi mog Vite na prvom dojenju. Družili smo se tako nas tri nekih sat i pol a onda je Najdraži otišao kući (tako je barem rekao ) a Vito na odjel. Meni su stavili još jedan šav i u 00.30 sam došla u sobu na 5.kat riječkog rodilišta.
Oka nisam sklopila. Nema tog umora koji bi me bio uspavao! Oko 3.30 stigao mi je Vito i sljedeća tri dana nismo se odvajali!
Boravak u bolnici nije bio nikakav traumatičan događaj. Dapače. S obzirom na sve priče o petom katu riječkog rodilišta, očekivala sam tri dana horora, ali na kraju je sve bilo jako jako dobro. Imali smo malo problema s dojenjem prvog dana, ali i to smo riješili tako da je Vito postao najbolji prijatelj moje cice. Odnosno obrnuto .
U petak 24.4. stigli smo kući. Ne onoj našoj novoj, već kod mojih roditelja. Na kraju je dobro ispalo, jer je mamina pomoć i prisustvo ovih prvih tjedana meni od neprocjenjive vrijednosti. I nikad joj neću prestati zahvaljivati! Dočekali su nas baloni, puno dragih ljudi, cvijeća, telegrama.
Prvi dani bili su mi teški: šokiralo me mlijeko koje je odjednom počelo curiti na sve strane, hvatala me panika da li sve dobro radim, kriza jer nitko te ne može pripremiti na činjenicu da si sad 24 sata na dan na raspolaganju jednom malom sisavcu .
Sad je sve lakše. Najdraži je od prvog dana divan, a nas dvoje polako postajemo svjesni da smo postali roditelji i da to nije prolazna faza već cijeloživotna dužnost. Vito je super beba (neka tako i ostane!), puno jede i spava a malo plače i grinta. To malo divno stvorenje je naš Sin, ili kako bi rekla moja doktorica: „to je najbolje što ste napravili u životu!“.

Nakon osam mjeseci, shvatila sam i ja zašto se ovo moje stanje još naziva i "drugim stanjem".
Ako su me dosad hormoni zaobilazili, sad - koncem osmog i početkom devetog mjeseca - odlučili su me napasti svim raspoloživim sredstvima. I to tako da me tjeraju u plač, da se teško mirim sa svime što me okružuje (a nije vezano za ovu našu bebicu), itd.
Dugo sam odgađala dolazak ovdje, ali onda sam malo prije - nakon novog napadaja plača - odlučila ipak doći i napisati nešto o tome. Da se jednog dana sjetim kako mi je bilo.
U prošlom sam postu napisala da me muči kuk. Sljedećeg dana bol je počela odlaziti i sad hodam normalno. Prije deset dana sam čak krenula i na trudnički tečaj, a dan kasnije bila na pregledu na Poliklinici vezano za porod u kadi. A onda šok: otvorena sam 3 cm i moram mirovati. Dakle, sad normalno hodam, uglavnom me ništa ne boli ali moram mirovati. I tako sam već deset dana kući. Jedini izlazak je bio onaj u Mercator na Veliki petak i ručak kod Najdražeg na Uskrs. Ostalo sam vrijeme kući. Sama do nekih 14 sati, dok mama ne dođe. Previše vremena za razmišljanje o svemu. To jednostavno nije moj stil života: ja ne mogu biti stalno kući. A isto tako nisam neodgovorna da bih zanemarila nalaz doktora. U srijedu idemo ponovno na pregled pa ćemo vidjeti što će reći doktorica. Tada ću već biti u 38.tjednu pa ako i krene porod, to će se smatrati "u terminu". Iako, moram priznati da me je ovaj dr s Poliklinike prilično umirio jer mi je rekao da se ne brinem jer je beba lijepo razvijena i ne bi bilo nikakvih problema da se rodi odmah, bez obzira na 36.tjedan trudnoće. Jedino što tada porod sigurno ne bi bio u kadi. U svakom slučaju, bolje je pričekati do ulaska u termin, pa da budemo na miru.
I tako meni prolaze ovi zadnji dani. Ovaj post ispada jedna velika žalopojka, nije mi to namjera. Naš Frajer jer najljepši poklon koji smo ikad dobili, i svaki dan to ponavljamo na glas. Meni osobno teško pada to što se neke druge stvari mjesecima nisu riješile. Pa ispada da su hormoni naišli na plodno tlo baš zbog svega toga .
Stan. Još uvijek čekamo da nam odobre taj prokleti kredit. Hvale se da od podnošenja zahtjeva do isplate prođu dva do maksimum tri tjedna. Nama je sljedeći tjedan točno mjesec dana. Ne znam više što im reći na telefon kad zovem. Mene je sram a njih nije. Svaki dan kažu zovite sutra, sastanak kreditnog odjela će biti sutra. I tako već dva tjedna, otkad im je dostavljena još neka dokumentacija koju su naknadno tražili. Ne znam, osjećam se kao da me netko neprekidno stavlja na kušnju. Kao da testira moje granice. I taman kad pomislim da smo nešto riješili, ispada da smo zapravo napravili tri koraka unatrag. Ubija me to. To je zapravo najveći razlog zbog kojeg se osjećam ovako jadno i nemoćno. I tako sve stoji i opet gubimo vrijeme. Ja mogu sutra ići roditi i nakon toga nekih mjesec dana moram biti kući dok se ne oporavim. A tko će riješiti ostatak papira prije isplate novca? Nitko, sve će stajati dok ja ne budem mogla otići. Zašto? Zato što Najdraži i ja nismo oženjeni i on ne može ništa riješiti u moje ime, a ja sam nositelj kredita. Punomoć? O da, nema problema. Odmah potpisujem. Ali, i za nju treba otići javnom bilježniku! A da ne govorim o završetku radova u stanu: biranje parketa, postavljanje keramike u kupaoni, bojanje zidova...sve to Najdraži neće htjeti sam. A naravno da bih i ja htjela biti uključena u taj dio. Uf...naporna sam sama sebi. Ali neka, jednog dana kada ovo budem čitala sjetit ću se da je ovo drugo lice "drugog" stanja...
Kako ono reče Scarlett...sutra je novi dan!

I tako se mi bližimo kraju. Odnosno početku.
Sve se sada čini puno stvarnije: Frajer zaista dolazi, iako se meni to još uvijek čini prilično nevjerojatnim. Kao da će početkom svibnja završiti jedna faza, i to je to. Ne mogu još uvijek pojmiti da ću 24 sata imati zanimaciju u obliku pinčice kruha, koja će plakati, spavati (držite nam fige!), smijuljiti se i, naravno, jesti. Naježim se od pomisli.
Inače, jučerašnji pregled nam je rekao da smo teški 2300g a dugi 45 cm. I dalje imamo prčasti nosić i napućene usne a ruke su nam uvijek negdje u blizini. I da, jučerašnje otkriće: nožni palac nam je ogroman!
Imena još uvijek nemamo. Još se uvijek raspravlja o tome važnom pitanju. Nadamo se skorom konsenzusu. Najdraži je u položaju oporbe. Ja sam vladajuća stranka i imam većinu!
Kilogrami su na 12,5 u plusu. Nisam baš prezadovoljna time, ali normalno je s obzirom na to da se manje krećem i da više mirujem. Posljednja dva tjedna kuk i križa su mi najveći neprijatelji pa teško hodam i samim time više sjedim i ležim. Doktorica je rekla da će proći. Kada rodim!! A možda i zaradim kakvu posljedicu u vidu discus hernie...
I tako sam ja sada uglavnom kući. Najdraži dođe svaki dan, a uskoro će se i preseliti k nama. Mami i tati smo kupili madrac za dvosjed tako da im bude udobnije, kad već inzistiraju da mi budemo u njihovoj sobi dok nam se stan ne riješi. Kad smo već kod toga, predali smo papire za kredit i sad čekamo da nam to odobre. A onda će se valjda i radovi privesti kraju pa ćemo krajem ljeta konačno kročiti svojim kvadratima. U troje.

...u svakom pogledu! Već smo gotovo na 1800 grama i 43 cm dužine. Moj san u kojem mi je doktorica, uz mnoštvo isprika, rekla da je Frajer zapravo Frajerica, nije se ostvario! I neka nije. Previše smo toga svijetloplavog ionako kupili. Posljednje je ono u Chiccu, u Trstu: kompletić za prvo pojavljivanje u javnosti . Ljubav na prvi pogled! Na tutici piše "il mio papŕ fa gol", hahaha. A tata je nekad stvarno igrao nogomet. Kako bi on rekao, "sve dok se nije propio"!
I tako smo u petak 13. bili na pregledu. Na +10.5kg smo, nastavljamo se čuvati kao dosad, ali - velika novost - brojimo Frajerove pokrete tri puta na dan! Danas je bio prvi dan i već u 15-ak minuta smo nabrojali 20 pokreta ili više! I to je taj 33.tjedan . Još 5 ovakvih i eto nas u terminu! Strah eksponencialno raste ali valjda ćemo i to preživjet!

Već su nekako postali uobičajeni postovi odmah nakon pregleda...ovaj put kasnim 7 dana
Bili mi tako prošli tjedan na pregledu. Bebač ok, sve dimenzije i mjere su super, stalno se kreće i to je super feeling: odjednom trbuh poskoči na desno, pa na lijevo. Pa otvrdne jedna strana (pretpostavljam da mi to Sin uvali stopalo pod rebra), pa druga...
Jedino mama mora malo pripazit i smanjit tempo. Eto, to je bila prva "loša" vijest u ovoj trudnoći. Nije ništa, sve pet - kaže teta doktorica - ali sad sam već skoro u osmom mjesecu i ok je da malo pripazim, ma koliko se dobro osjećala. Malo me to pogodilo pa se zato nisam odmah niti javila u ovo svoje virtualno skrovište.
Naravno, kad malo odvrtim film unatrag, ja sam posljednjih mjesec dana bila sve samo ne mirna: dvije maturalne zabave, svaki drugi ili treći dan nešto za obavit u gradu, pa trudnički tečaj tri puta tjedno od 17 do 18.30...nije to baš zanemarivo za "blaženo stanje". E da..par dana pred pregled sam prepješačila nekih 6 km...i baš sam se dobro osjećala...fino uz more, malo puhala bura...prolazile maškare..."dobro da niste rodila tog dana", rekla mi je teta doktorica. Definitivno sam pretjerala, ali super sam se osjećala. To i jest najgore: nešto se događa a nema vanjskih znakova.
Uglavnom, sad malo više mirujem, organiziram si dan tako da većinu provedem odmarajući ili radeći nešto u nekom laganom tempu, svi me maze i paze (pogotovo moja najdraža mama ) a Najdraži me non stop pita jesam li dobro, jesam li umorna, jel' se Frajer javio...već sam stoput rekla, ali ponavljam još jednom: ne mogu vjerovat da je toliko uzbuđen i sretan.
Prošlu subotu smo bili u shoppingu: kupili smo kadicu, podlogu za previjanje i frotirnu presvlaku za istu . Sutra ćemo u nabavku duda, bočica, toplomjera, škarica za noktiće (uvjerena sam da ih Mali već sad ima kako me ponekad "zagrebe" po trbuhu ), četkice za kosu i sličnih slatkih malih potrepština. Mama i ja smo pregledale robicu i odvojile ono što nam treba za početak. Stvarno smo malo toga morali kupiti...a i ubuduće će biti tako, hvala dobrim ljudima. Krevetić stiže jedan od sljedećih vikenda. A i bicikl bi mogao uskoro (Najdraži je već odabrao jednog!)
Zadovoljna sam i svojom kilažom: dosad sam 9 i pol kg u plusu, što je zaista dobro . Trebam li reći da sam ponosna na sebe? Naravno, ima još do kraja, ali nadam se da ću se održat na nekom niskom dvocifrenom broju, manjem od 15.

Eto, to bi uglavnom bilo to. O mojim strahovima pred porod pisat ću nekom drugom prilikom, kad kriza uzrokovana istima bude evidentnija.

Krenimo s najljepšim dijelom (nikad nisam vjerovala u ono sa šećerom i krajem).
Bili smo kod naše omiljene doktorice danas. I gledali naše malo remek-djelo. U 2d i u 3d. Nevjerojatno...
Stalno su mu šake oko ustiju, cuca palac a kažiprstom nešto objašnjava. Ustanovili smo da je profil naslijedio od mene, a od tate muške atribute...koji su na uzv-u pozamašni!
Zlato malo...kako ostati ravnodušan u toj situaciji? Pa normalno da suza krene i da srce lupa i da se trbuh trese. Divno nam je to dijete. A tek ima nekih 650 g. Ali sve je tu...čovjek u malom! Bogu hvala, sve je u redu: odlično napreduje i zasad nema nikakvih problema.
I naravno da opet imamo akrobatski DVD; Najdraži ga svaki put zatraži :))))
Eto, to je ono što me u danima poput ovog može razveseliti i održati sretnom!

Danas je završeno jedno prijateljstvo. Želim vjerovati da sam upotrijebila pravu imenicu a ne da sam samo ja vjerovala da je to prijateljstvo. Srednješkolsko, koje se - zbog niza okolnosti - s vremenom "razvodnilo" (mislim da je to normalno s obzirom na to da sam ja otišla studirati u drugi grad a ona je ostala u Rijeci), ali ja sam voljela vjerovati da ta osoba za mene (kao i ja za nju) uvijek postoji, bez obzira na to što se malo viđamo i nismo u kontaktu kao prije. A onda sam počela shvaćati da je nemoguće da se ja triput javim kad sam na Krku (ona tamo ima kuću) a da ona niti jedan od ta tri put nema pet minuta vremena da me vidi. I onda se nedavno, negdje u listopadu, sretnemo ispred jednog trgovačkog centra. Bila je s mamom a ja sam bila sama. Hladan pozdrav (imala sam osjećaj da bi me bila izbjegla da je mogla, ali prihvaćam mogućnost da je to samo moj "osjećaj"), više sam razgovarala s njenom mamom koja je - nakon što sam rekla da sam trudna - pokazala više sreće nego njena kći, moja prijateljica. Pogodilo me to. Ali navikla sam ja. I da, i ja sam bila hladna. Onako kako ja to znam biti kad me netko povrijedi. A ona me povrijedila. Ne poričem ja to, svjesna sam da je to dio mog karaktera, ali sam isto tako svjesna da se to događa onda kad se ja povučem u sebe da ne eksplodiram. Nedavno ju sretnem u Opatiji. Vidi me i okrene glavu. Nakon pola sata opet ju sretnem, nije me mogla izbjeći i samo je rekla "bok", bez namjere da se zaustavi. Danas ju sretnem na Korzu, pogleda me i produži. Nakon toga ja pošaljem sms u kojem pitam zar ne zaslužujem pozdrav. Zove ona i kaže da me nije vidjela. Ne vjerujem joj, sigurna sam 100000% da me vidjela. Uporno poriče i kaže da sam kod posljednjeg susreta (ispred trgovačkog centra) bila "arogantna i hladna" te da ona nije mogla vjerovati kako se ponašam. I tako smo raspravile neke stvari: ona tvrdi da sam ja njoj uvijek nešto spočitavala i da imam crtu arogancije u sebi, a ja joj uporno govorim da je jako čudno što je ona sve to "trpila". Ja na njenom mjestu ne bih. Da se razumijemo, uopće se ne slažem s tim opisom mene: arogantna nisam a "spočitavala" sam joj samo to što se rijetko javlja (a to još iz doba srednje škole). Ja sam osoba koja jednostavno preko nekih stvari teško prolazi (stotinu puta sam o tome pisala). Ne znam glumiti, meni se sve vidi na licu. I ne mislim da je to baš neka grozna osobina. Nikad mi nije problem ispričati se, niti napraviti prvi korak, bez obzira na to što bi možda taj korak trebala napraviti druga strana. Za mene ponižavanja ne postoji, niti u prijateljstvu niti u ljubavi. Uglavnom, brojeve sam izbrisala i poželjela joj mnogo sreće.

I neću se više opterećivati time. Prijatelji su bitni. Ali ako nisu pravi, onda je bolje da ih nema.
Mene prvi dio ovog posta beskrajno usrećuje i ne dam nikome da mi pokvari raspoloženje.

Eto. To je najkraći opis današnjeg i jučerašnjeg dana. Daklem, škola je danas završila, sad smo na zimskim praznicima, a 12. siječnja, kad se svi budu vratili u klupe, ja ću biti prvi dan na bolovanju. Dobro sam, jako dobro, jednostavno bih se htjela odmorit i pripremit za ono što me čeka u svibnju.
Nakon ogromnog stresa, normalnog za ove dane kad se zaključuju ocjene, zbraja, oduzima, dijeli, množi, jučer i danas su bili malo "lakši" dani, ali s druge strane dogodilo mi se ono što nisam ni u najluđem snu očekivala.
Osobno mislim da svoj posao radim dobro, da se trudim oko nastave i da uvijek nastojim biti pravedna prema djeci. Nije lako, ali dajem sve od sebe ne bih li bila dosljedna tome svaki dan. Isto tako sam mislila da ne kotiram Bog zna kako u njihovim glavama. Nije da me to pretjerano brinulo, jer uvijek sam bila mišljenja da ja nisam tamo da bih njih zabavljala, bila im frendica ili nešto treće. Ja sam tamo da odradim svoj posao. Ozbiljno i korektno. Ako uz to uspijem izgraditi nekakav "simpa" odnos, baziran na iskrenosti i radu, super. Ako ne, to ionako nije moj primarni zadatak.
I tako se ja jučer ujutro probudim i po tko zna koji put sama sebi ponovim ono što sam netom napisala. I onda me dočeka jedan razred i pokloni mi dva dječja bodija (preslatka, naravno), dječje papučice na leoparda i krenu suze. Njihove pa moje.
Nakon toga, kolegica me zaustavi na hodniku i kaže mi "pripremi se, ove moje plaču od jutros". Plaču?? Ali zašto? Pa dobre ocjene sam im zaključila, nije bilo problema. "Plaču jer odlaziš u drugom polugodištu. Rekla sam im neka se smire jer i ti si emotivna pa ćeš se i ti rasplakat". Dođe i taj šesti sat. Dva učenika nedostaju. "Sad će oni, odmah". I fakat, eto njih odmah. Jedan nosi paket pelena ukrašen mašnom, a drugi ogroman balon (oni baloni u koje se stavi poklon pa sve to izgleda super) u kojem visi, ni manje ni više, nego kutija Durexa. Originalno do bola. I opet suze. I moje i njihove. Kolege me začuđeno gledaju kako stalno nešto nosim u zbornicu, a ja ne mogu vjerovati...
I dođe današnji dan...počastim kolege nekim suhim kolačićima, ravnateljica mi za vrijeme sjednice zaželi sve najbolje. Završi sjednica i kolegica me pozove na hodnik. Dočeka me njen razred s ogromnim buketom cvijeća (prvi razred, "gnjavim" ih tek jedno polugodište) i kažu mi da mi žele sve najbolje. Opet sam ostala bez teksta. Odemo nakon toga na školsku priredbu, neki sviraju, neki pjevaju, neki sviraju i pjevaju i onda odjednom voditeljica kaže "prof. xy želimo sve najbolje za blagdane i za njenu bebu. mali poklon od našeg razreda", i stiže još jedan buket cvijeća i velika bombonjera. Svi plješću, nekim kolegicama vidim suze u očima, meni se naočale "magle"...hormonska bomba.
Šlag na kraju? Moji maturanti...prekrasna posteljina za dječji krevetić i malene čarapice za koje sam im obećala da ćemo u njima izaći iz rodilišta. Nadam se da će sve biti dobro kao do sada i da ću obećanje ispuniti.
Suze i radost. I ponos. Današnji i jučerašnji dan koje neću nikad zaboraviti. Te moje pubertetlije, kako ih ja od milja zovem, već su ljudi. I nisu tako slijepi kao što mi ponekad mislimo. Izgleda da neke stvari jako dobro vide. Moje je srce danas veliko kao autobus. Lijepo je dobiti priznanje za svoj posao.
Nije ovo post u mom stilu, ali danas se osjećam tako. I moj frajer je izgleda osjetio da se s njegovom mamom nešto događa...čini mi se da me maloprije nešto poškakljalo u trbuhu...po prvi put.

Meni je danas Božić. Hvala :)

Rješili smo i tu dilemu: stiže Nasljednik. Mladi gospodin koji se jučer na ultrazvuku tako fino "namjestio" da smo mu vidjeli sve atribute.
"What a boy", kako bi rekao Homer Simpson ugledavši pupčanu vrpcu!
I tako sad moram(o) pronaći novo ime. Bit će to težak posao. Oko ženskog nije bilo dileme (za mene) a u ovoj situaciji imam pet mjeseci da bih došla do nekog prijedloga kojeg Najdraži neće a priori otpilit. Slatke brige.
Inače brojim dane kao oni vojnici u najvećem bedu: još dva i gotovooooooooooooooo. Praznici pa bolovanje. I čekanje. I odmaranje. I uživanje. I čekanje svibnja kad stiže naš mali Torero.

E da...još uvijek nismo riješili tu dilemu. Iako...nešto se vidi, ali još uvijek nedovoljno da bismo bili 1000000% sigurni.
Sve je super. Imamo i DVD gdje "speedy" (tako GA je Najdraži krstio) izvodi neviđene vratolomije punih pet minuta. Najbolji dio je ručica na ekranu u stilu "gimme five, frende". Ah, rastopili smo se. Naravno.
Neku noć sam po prvi put sanjala svoju bebu. Ne mogu opisati osjećaj. Totalno me pucaju te emocije sad. Jedva čekam držat tu mrvicu u rukama. Bit će teško, ali jedva čekam. I sad, dok ovo pišem, smijem se k'o da baš nisam normalna. Valjda se to zato zove "drugo stanje"...tko će ga znat.
Kupila mi mama jučer časopis "Bebe". Prolistala, pročitala ono što me zanima a onda mi je Najdraži uzeo lektiru i uživio se u proučavanje literature vezane uz istu. Nevjerojatan je. Znala sam ja to i prije, ali recimo da je sad duplo nevjerojatniji nego što sam očekivala!
Sms-ovi su sad otprilike ovakvi: "Kako ste?", "Jeste dobro?", "Kako ste spavali?" pa do onih oštrijih u stilu "Gdje mi je dijete??" i slično.
Joj, jebeno dobar osjećaj...sad mi pada na pamet ona pjesma od Hladnog piva "Samo za taj osjećaj"..onaj osjećaj kad se probudim u snu nasmijana jer sam se sjetila da ne spavam sama u svom još uvijek djevojačkom krevetu od 80x190, onaj osjećaj kad ugledamo Točkicu na ekranu kako pleše, kad joj vidimo ručicu, glavicu, kičmu sa savršeno jasnim kralješcima...uh...neopisivo! Kao u reklami Mastercarda: neke se stvari ne mogu kupiti novcem!

Da, da...rastemo. Čak smo jedan dan napredniji od kalendara

Prošli tjedan smo bili na UZV, u troje. Doktorica odlučila Najdražeg uvest na prepad u ordinaciju. E da mi ga je bilo snimit...mrga od dva metra postao manji od makova zrna. "Njegovo dijete" na ekranu..i vide se glava, tijelo, noge, ruke. I to nije sve: "njegovo dijete" se počelo micati kad je vidjelo tatu , da ne bi bilo zabune. Čim je tata otišao, dijete se prestalo micati. Should I be worried?
I tako...Rigoletto nismo odgledali, cigla mi je i dalje na dnu trbuha ujutro i predvečer. A trbuh se sad već dosta vidi. Vaga je jako dobra i ne pokazuje nikakve lude brojeve, ali ogledalo ne laže. A s druge strane ne lažu valjda niti oni koji mi svaki dan daju komplimente kako dobro izgledam, kako sam opet "smršavila"...zanimljiva situacija.

Točkica i ja idemo spavat. Laku noć

E pa idemo ravno u rebra (nemam puno čitatelja pa se ne moram brinut da će nekog pomest infarkt): ja sam....trudna!
Da, da...boravak u toplicama baš u one dane se izgleda isplatio
Sad smo u sedmom tjednu, lijepo se družimo, Točkica se tu i tamo javi u jutarnjim satima ali zasad mi na nos i usta iznad wc školjke nije ništa izašlo. Dobar znak! Nadamo se da će se tako i nastaviti.
I tako ćemo Najdraži i ja, ako Bog da, u svibnju sljedeće godine postat roditelji . Što bismo htjeli? Nije bitno, samo da sve bude ok. A ako baš mogu birat, ja bih da ne piša stoječki. Ali, ponavljam, što bude bude. Već sad je počelo klanje oko biranja imena. Ja uporno tvrdim da je moja zadnja s obzirom na to da sam ja ta koju će doktor to pitati, a Najdraži kaže da će on sredit da njega pitaju.
Oko mene sve neke trudnice. Do jučer sam im zavidjela a sad sam, gle, i ja jedna od njih. Jest da se to još ne primijeti, ali ja to znam .

Radit ću dok budem mogla a najdulje do kraja polugodišta. Zasad je sve ok, posebno sam emotivna, ne dajem olako jedinice kao dosad, smirena sam i ne dam se. Kad bih ostala doma postala bih hipohondrična a to nikako nije dobro za Točkicu i mene. Zasad ju jako pazim, velika je cijelih 5,6mm i ima malo srce koje kuca na ekranu .
"Jel'vidite ovu točkicu koja titra?"
"Ne baš, ali to je zato jer su mi oči pune suza".

Zaljubila sam se.

Ljeto je na odlasku. Ne mogu reći da mi nije krivo, ali moram biti iskrena i priznati da sam ga zapravo dobro provela.
Bilo je to ljeto promjena, odnosno jedne velike promjene. Osjećam se puno bolje.
Čudno je to koliko su ta psihološka i fizička stanja zapravo povezana, kako jedno ovisi o drugome i više nego što smo ponekad svjesni. Dobro se osjećam, primila sam dosta komplimenata za svoj izgled...ipak, najbitnije mi je da sam ja sretna, zadovoljna i mirna. I neću odustati, idem dalje . Neke se stvari nemaju cijene.
Što se ostalog tiče, bilo je ovo i ljeto koncerata. Posjetila sam čak dva velika koncerta: onaj Zucchera na ljetnoj pozornici i onaj Tonya Cetinskog u Areni prije samo dva dana. Zanimljivo je to da niti na jednog nisam prvobitno htjela ići, a nakon oba sam bila iznimno zadovoljna i stohiljadaposto sigurna da bi mi bilo žao da nisam bila tamo.
Uvijek mi se nekako čini pretjerano izdvojiti 200 kuna za kartu za neki takav koncert, a na kraju sama sebe uvjerim da si nešto u životu moram priuštiti. Mislim, da ne bi bilo zabune, priuštim ja sebi dosta. Ali kad su u pitanju tako neki izlasci, onda mi se to uvijek čini bespotrebno...ok, nisam baš jasna ali danas ne mogu biti jasnija .
Još jedna novost ovog ljeta: Najdraži i ja pohodili smo toplice. Ok...samo tri dana, ali nema veze. Moram priznati da bi mi više od 4 dana tamo postalo dosadno. Fora je to sve, i oni bazenčići s vodom do koljena, i jacuzzi i izležavanje...ali čovjeku dosadi. Nama je ionako bilo bitno da smo malo sami .
Najdraži za par dana ulazi u treće proljeće svog života. Primijetila sam da ga peru očinske emocije više nego mene majčinske, i to do te mjere da je donedavno govorio kako će on ići na porodiljni dopust a ja neka radim. Srećom, promjena njegovog radnog mjesta prosvijetlila mu je tada pomućeni um i sad se predomislio.

I što da još kažem? Sljedeći tjedan počinje škola i ono toliko obožavano razdoblje privikavanja. Neću bit Štrumpf Mrgud..osjećam se kao Štrumpfeta. Jedino ne dam

Ne pamtim kad sam posljednji put napisala dva posta dan za danom.
I dalje razmišljam o nepravdi. Nedjelja je, ljudi idu na misu. I ja sam vjernik, ali ne toliki da hrlim svakog tjedna u crkvu. Vjerujem i gotovo. Zapravo, ponekad vjerujem. I, neka se nitko ne uvrijedi, katkad pomislim da Onaj u kojeg vjerujem nije baš najpravedniji. Isto tako mislim da se ništa ne događa bez razloga. To je, zapravo, način na kojeg često samu sebe tješim. Moram priznati da mi uglavnom dobro ide, ali isto tako ponekad ni to nije dovoljno. Danas mi to nije dovoljno. Nema opravdanja. Jebeni život je okrutan. Bog ponekad spava i zaboravlja na nas.
P.....tako se trebao zvati. Imao je 3,5 kg i 51 cm. I još je samo mjesec dana trebao izdržati u maminom trbuhu. U srijedu su osluškivali kako se rita. Sobica je bila spremna. Budući roditelji svježe oženjeni i sretni. Uzbuđeni kao svatko tko osjeća sreću zbog novog života. Istovremeno je to i strah...da li će znati i moći biti dobri roditelji, jer ipak su još mladi...ali uvjereni da će s vremenom sve naučiti.
I onda Netko odluči da im ne da niti priliku da pokušaju. P-a više nema. Umro je. Paradoksalno: umro je a još nije niti živio za ozbiljno.
Kako im pomoći? Što im reći? Gdje skloniti sve stvari koje su spremili za P a koje sada sigurno ne smiju vidjeti pri povratku iz bolnice? Gdje skriti slike s prošlotjednog vjenčanja gdje se trbuh jako dobro vidi? Psujem na sav glas. Gdje je taj Bog? Znam da postoji, puno puta dosad mi je pomogao. Ne mora se zvati Bogom....svatko ga drukčije zove i doživljava...ali gdje je??
Paradoksalno je da moja baka sa svojih 88 godina želi umrijeti, jer ona više ne zna da živi. Ona vegetira. Ne zna tko smo mi koji smo uz nju, ne zna više ništa. Hrani kokice po cijeli dan. A kokica nigdje. I ona se muči. Jako se muči. I ona i mi s njom. Božja pravda? Još jednom je to misaona imenica. Čemu ovakvo mučenje? Svi znamo da joj bolje neće biti. I ovako patimo. A patnja se samo produljuje. Do kada? Ne znamo...

Za nekih dva tjedna bit ću kuma jednoj krizmanici. Možda nisam prava osoba za to. Možda ipak ne vjerujem dovoljno.
Žalosna sam. I ljuta. Istovremeno. Jebeni život.

Izgleda da je danas onaj gore opet zaspao. Jedne bebe više nema. Nije dobila ni priliku vidjet ovaj svijet. Nije fer.

Nema straha...neću pisat o fažolu i karanfilima. Ni o SDP-u. Iako, moram priznat da sam se jučer nemalo iznenadila kad mi je otac, čisteći kuhinjsku ladicu u koju obično pohranjujemo poštu, lijekove, ključeve, upaljače i slično, donio neke kuverte na moje ime i rekao "vidi da li se ovo može bacit ili ti što treba". I tako ja otvorim jednu od te dvije kuverte, kad ono...čestitka! Od koga? Od SDP-a. Za koga? Za mene, naravno. Povodom? 8.marta (znam da se kaže ožujak, ali meni je to i dalje mart kad je ovaj blagdan u pitanju). E sad, pitam se zašto ja tu čestitku dobijam tek 1.svibnja? Da li me netko od mojih ukućana sabotira? A znam da nisu u hadezeu...sigurna sam da nisu...
I tako, nakon dugo vremena (dvije godine) stigao blagdan tijekom kojeg se bez grižnje savjesti odmaram i ne radim ništa. Konačno. Čak sam si i na fejsbuku napravila profil (što je očiti dokaz da na netu ovih dana ne radim ništa korisno).
Proljeće je valjda konačno odlučilo posjetiti i taj ukleti sjeverni Jadran...već smo poludili od tolike vode s neba. Slušaš prognozu i to izgleda otprilike ovako: "pretežno sunčano s umjerenom naoblakom. Mogućnost lokalnih pljuskova jedino.." i već znaš što slijedi: "na sjevernom Jadranu". Kao da postoji magnet ovdje (neki kažu da je Učka za sve kriva). I tako je kiša padala do jučer. Nekih tri tjedna. Od onog mog državnog kojeg sam uspješno položila. I baš je bilo dobro iskustvo. Jest dan sam učila i pripremala se kao konj, ali na kraju se isplatilo. 4D u XVI.gimnaziji u Zagrebu bio je super za vrijeme oglednog sata. A ostalo sam se sama potrudila. Pa su me pohvalili. I baš sam se dobro osjećala.
Što se posla tiče, sad dolazi najgori dio: zaključivanje ocjena pa mature. A propos matura, neki dan sam doživjela da bez grižnje savjesti upišem u dnevnik sat kojeg nisam odradila jer su djeca štrajkala. Nemam naviku, za razliku od mnogih, upisivati satove koje ne odradim, ali ovaj put je to legalizirala ravnateljica. I tako su se naši Gubeci izborili za odgodu državne mature na jednu godinu. Zapravo, ne želim bit zločesta, nisu se izborili za ništa. Imam neki strong feeling da će se sljedeće godine u ovo doba opet tresti brda. Ali, apsurd nad apsurdima, simulacije državne mature odnosno nacionalnih ispita će ipak biti. E sad se ja pitam: za koga? Zar ćemo simulirat nešto s nekim tko to nikad neće odradit? Čemu? Za koje novce? Ne očekujem odgovore na ova pitanja. Bilo bi to zaista previše.
I sad se, ohrabreni teenagerima, studenti spremaju pojesti svoj dio bunt-kolača: oni bi da se promijeni nešto oko Bolonje (nisam točno upućena). Sretno im bilo. Ali nadam se da je svima jasno da se u životu ništa ne događa bez razloga. Tako ni Ministar nije bez razloga u par minuta odlučio odgoditi na godinu dana nešto u što je ulupano neznamnijakolikotisućakuna i pet godina rada. U nekom zecu leži onaj famozni grm, sigurna sam.
E sad dolazi "psihološki dio posta". Shvatila sam nedavno da ja nisam onakva kakvom se volim definirati. A znam i razlog zašto nisam takva. Shvatila sam da ono što mi je oduvijek bitno, a to je raščistiti svaku situaciju dok je još vruća, u posljednje vrijeme ne mogu ostvariti. I to zato što se osobe kojih se to tiče tako izvanredno pokušavaju obraniti da nakon svega meni bude bad: zbog uludo utrošene energije (koje ionako nemam napretek) i osjećaja krivnje jer sam rekla ono što mislim. A to baš nije "in". I tako ja posljednje vrijeme idem linijom manjeg otpora. A ne, nije da zaboravim to što me povrijedilo. Nego ja to držim u sebi. I kuham. A to je najgore. I ja to ne volim. A ne znam sakrit ono što me muči. I tako se nalazim u začaranom krugu i svijesna sam da to nije pravi put i, što je još gore, da to nisam ja. Ali istovremeno ne znam kako si pomoći...
Dosta psihologije. Sljedeće subote Najdraži i ja idemo na vjenčanje na kojem će nas biti 6 skupa s mladencima. Najdraži je kum prijatelju iz djetinjstva. Poklon i kravatu smo kupili, sad se još samo moramo urediti i pojaviti na matičnom. Pojaviti je prava riječ s obzirom na to da se dotična mlada jednom već nije pojavila, pa će ovo biti drugi i daleko skromniji pokušaj izricanja "da". Neka im je sa srećom. I trbuhu isto.
Jedan trbuh se prošle nedjelje "ispraznio" i došao je Loris, sin mog bratića (i njegove žene, naravno). Danas sam ga upoznala i mogu reći da je osjećaj strava i da me se jako dojmilo imati u rukama tu minijaturu od samo pet dana. No, opet, ja sam već odavno "puknuta" majčinskim osjećajima tako da me to ne čudi. "A vi, kada ćete vi?" Mi ćemo, nadam se, uskoro početi ozbiljno razmišljati o tome. Samo da nalaz hormona štitnjače bude u redu. I da se ulovim nekog fitnessa i mršavljenja. I da budem zadovoljna sama sobom. Neću dalje, da ne pokvarim ovaj (nadam se) simpatičan post (skromnost je mana).